mistika (prema lat. mysticus < grč. μυστιϰός: mističan; koji se odnosi na misterije), iskustvena spoznaja Boga (cognitio Dei experimentalis) ili apsolutnoga; nastojanje da se odvraćanjem od osjetnoga, a meditativnom praksom, obuhvati transcendentno, božansko. Uranjanje u sebe samoga dovodi do jedinstva s transcendentnim, sve do poništenja vlastite osobnosti. Mistično iskustvo jedinstva (unio mystica) premošćuje ponor između čovjeka i božanstva, posvećeni (μύστη) gleda božansko izravno i ima dubok uvid u samu bit transcendentne stvarnosti. Trajna je posljedica toga prijeđenoga puta preobrazba bića, nov način života i djelovanja. Mistična iskustva obuhvaćaju opis vizija, ekstaza i proročanstava sve do prikaza teološko-filozofskog sustava. Postoje dva tipa mistike: imanencijska mistika ili mistika istovjetnosti i monoteistička mistika. Prva pripada panteističkim religijama (hinduizam, budizam i daoizam) i metafizičkim sustavima (neoplatonizam), u kojima između ljudskoga duha i metafizičkoga prapočela svijeta (brahman, dao, plotinovsko Jedno) postoji ontološka istovjetnost. Drugi tip mistike pripada objavljenim ili proročkim religijama (židovstvo, kršćanstvo, islam), u kojima između mistika i predmeta njegove težnje (Bog) nema ontološke istovjetnosti, zajedništva naravi, pa se mistično jedinstvo ne postiže vlastitim naporom i meditacijskom tehnikom, već u ljubavi između stvorenja i Stvoritelja.
U neoplatonizmu je nastala imanencijska mistika ontološke istovjetnosti. Um, svjestan svojega višega dostignuća (ekstaza), sebe poništava tim višim dostignućem u »ne-umu«, u nadsvijesti. U tako shvaćenu mističnom jedinstvu »duša ne ide nekomu različitu od sebe, nego se vraća sebi samoj« (Eneade). To je izlazak iz sebe u Sebe. Neoplatonistička mistika utjecala je na neke ranokršćanske mistične teologe (Origen, Evagrije Pontski), a preko Pseudodionizijevih tekstova na imanencijsku mistiku zapadnoga kršćanskoga svijeta (I. S. Eriugena, Meister Eckhart, J. Böhme, Angelus Silesius). Tragovi neoplatonističke mistike zamjetljivi su i u kabali i sufizmu.
U židovstvu, objavljenoj proročkoj religiji, mistika traga za proživljavanjem tajne božanstva pod velom Pisma. U židovskoj mistici nastale su dvije struje: ezoterično-gnostička (kabala) i pijetistička (hasidizam). U kršćanstvu se pod utjecajem novozavjetnih tekstova i dijelom neoplatonističkih razvila mistika ljubavi. Između stvorenja i Stvoritelja ne može se uspostaviti mistično jedinstvo na ontološkoj istovjetnosti ljudske i božanske naravi, već božanskom milošću u ljubavi (kršćanska mistika). U islamu mistici nastoje interiorizirati kuransku objavu i iskusiti misterij Božje nepriopćivosti i Božjega djelovanja (sufizam). Premda se ortodoksni islam u ime radikalno shvaćene Božje transcendentnosti opirao svakoj mistici, u povijesti islama nastala je i imanencijska mistika (Ibn Arabi) i mistika ljubavi (Haladž, Gazali).
U brahmanizmu je nastala imanencijska mistika na temelju ontološke istovjetnosti ātmana i brahmana, pri čem se razvio složen sustav meditacijskih tehnika (yoga). Premda također zastupa ontološku istovjetnost između ātmana i brahmana, u hinduizmu se za mistično jedinstvo s Vrhovnim Gospodarom traži pobožnost i ljubav (bhakti), slično kao u teističkoj mistici (mistika ljubavi). Iako u budizmu prevladava agnostičko stajalište prema bilo kojem obliku apsoluta, stanje konačnoga prosvjetljenja (→ nirvāna) može se smatrati oblikom mističnoga jedinstva. U daoizmu mistično se jedinstvo s daom postiže posebnim tehnikama, katkad s ove, katkad s one strane dvaju kozmičkih principa (yin-yang), u koje se vježbenik treba integrirati. Tako se postiže potpuno poistovjećenje s daom, koji u sebi samom ostvaruje jedinstvo, jednostavnost i puninu. – U najnovije se doba, osobito u zapadnim društvima, mistična strujanja kao protuteža sveopćoj racionalnosti, osim kroz ezoteriku i istočnjačke religioznosti, javljaju i kao kritika i odbijanje načina života što počiva na tehniciziranom i potrošačkom mentalitetu, s novim usmjerenjem prema tzv. cjelovitom životu; posebno mjesto zauzima New Age.
